Donošenjem Zakona o inovacionoj djelatnosti Republike Srpske iz 2025. godine, pojam startupa po prvi put dobija jasno normativno određenje u domaćem pravnom okviru i to kao novoosnovano privredno društvo ili preduzetnik koji razvija inovativni proizvod ili uslugu sa potencijalom brzog i značajnog rasta. Time se uvodi jasna granica između startupa i drugih novoosnovanih subjekata, naglašavajući da startup nije svako 'novo' društvo, već specifičan oblik poslovanja koji podrazumijeva inovaciju i skalabilnost.
Kada se startup posmatra kao 'obično' privredno društvo, neminovno dolazi do pogrešnih odluka, kako u poslovnom, tako i u pravnom smislu. Startup nije struktura koja se jednom uspostavi i potom održava u stabilnom obliku, već dinamičan sistem koji se kontinuirano mijenja kroz razvoj proizvoda, ulazak investitora i širenje na nova tržišta. Upravo zbog takve prirode poslovanja, pravni okvir i pravno promišljanje moraju biti postavljeni drugačije, dovoljno fleksibilno da prate razvoj, ali istovremeno precizno definisani u ključnim segmentima.
Problemi koji nastaju usljed neadekvatnog pravnog pristupa rijetko se pojavljuju odmah. Oni se najčešće manifestuju u fazama kada je stabilnost poslovanja najpotrebnija, kao što su ulazak investitora, sklapanje partnerstava ili intenzivan rast. Upravo tada dolazi do izražaja činjenica da pravni temelji nisu postavljeni na vrijeme.
Moje profesionalno iskustvo pokazuje da startupi u ranoj fazi razvoja često zanemaruju osnovne pravne postavke, fokusirajući se primarno na razvoj proizvoda i brzinu izlaska na tržište. Međutim, upravo u toj fazi nastaju ključni propusti kao što su:
- odnosi između osnivača koji ostaju neuređeni ili se zasnivaju na neformalnim dogovorima,
- vlasništvo nad softverom i intelektualnom svojinom nije jasno definisano,
- saradnja sa developerima i partnerima nije adekvatno ugovorno regulisana,
- obrada ličnih podataka nije usklađena sa ZZLP/GDPR-om,
- a često izostaju i jasno definisani uslovi korištenja i modeli monetizacije.
Ovi nedostaci u početku ostaju neprimjetni, ali kako poslovanje raste, postaju ozbiljna prepreka daljem razvoju, nerijetko i nepremostiva.
Posebno je izražen problem kod startupa koji razvijaju softver, gdje pravni aspekt postaje nerazdvojiv od samog proizvoda. Softver nije samo tehničko rješenje, već predmet vlasništva, licenciranja i regulacije, pa bez jasno definisanih pravnih odnosa nije moguće ni dokazati vlasništvo nad proizvodom, niti sigurno ući u investicioni proces ili uspostaviti održiv model monetizacije.
Dodatnu složenost predstavlja obrada ličnih podataka, naročito kod SaaS i B2C modela poslovanja, gdje neusklađenost sa propisima može dovesti do značajnih regulatornih i reputacionih rizika. Upravo zbog toga, pravni aspekt ne može biti naknadna faza razvoja, već integralni dio samog proizvoda.
Jedna od najčešćih zabluda jeste da pravni okvir usporava razvoj startupa. U praksi je situacija upravo suprotna – pravno uređen startup lakše ulazi u investicione procese, brže sklapa partnerstva, ima jasnije definisanu strukturu odlučivanja i značajno smanjuje rizik internih konflikata. Drugim riječima, pravni okvir ne predstavlja administrativni teret, već infrastrukturu koja omogućava stabilan i održiv rast.
Startup zahtijeva drugačiji način razmišljanja, kako poslovno, tako i pravno. Zakon o inovacionoj djelatnosti Republike Srpske postavlja normativnu osnovu za razumijevanje tog pojma, ali stvarna razlika nastaje u načinu na koji se startup vodi u praksi. Startup koji nema jasno postavljene pravne temelje nije spreman za rast, bez obzira na kvalitet ideje ili proizvoda.
Upravo zato, pravna struktura ne dolazi na kraju procesa – ona je njegov sastavni dio od samog početka.